Sikstinska kapela (Italijanski: Cappella Sistina, lat. Sacellum Sixtinum) ili jednostavno Sikstina je u izvornom značenju papinska kućna kapela u sastavu Vatikanske palate u Rimu. Izgradio je arhitekt Giovani de' Dolci između 1475. i 1483. godine po nalogu Siksta IV koji je zahtijevao da ta građevina bude svedena na najbitniji arhitektonski oblik, zatvorena i gotovo nepristupačna izvana (utvrđena).
Drugo značenje je hor od 32 pjevača crkve sv. Petra u Rimu (na italijanskom: Il Collegio dei Capelloni Cantori della Cappella Pontificia) koji pjeva pri papinom bogoslužju. Razvio se iz Schole cantorum pape Grgura Velikog u VI vijeku, a u današnjem ga je obliku uredio papa Siksto IV (druga polovina XV vijeka). Naziv je dobio upravo po Sikstinskoj kapeli sagrađenoj za vrijeme njegovog pontifikata.
Slikarske dekoracije započete 1481. godine su pretvorile tu strogu, gotovo oguljenu kapelu, u dragocjenu pinakoteku italijanskog renesansnog slikarstva XV i XVI vijeka. Već je sam papa Siksto IV izabrao nekoliko najboljih slikara iz tog perioda, kao što su bili Perugino, Botticelli, Ghirlandaio i Cosimo Roselli i povjerio im izradu paralelnih prizora iz Starog i Novog zavjeta koji se susreću na centralnom pojasu dva zida. Te prve freske paralelno na bočnim zidovima predstavljaju Mojsijev život s jedne i Kristov život s druge strane.
Skoro svaka četvorina može se povezati s paralelnom na drugoj strani. Veoma ih je zanimljivo porediti gledajući naizmjenično na jednu i drugu stranu. Tako Mojsijevom putu u Egipat, koji se pripisuje Pinturicchiju, na suprotnoj strani odgovara Krštenje Isusovo koje je vjerovatno naslikao Pinturicchio. Pored klasičnih kršćanskih simbola u pozadini, u dolini su vidljivi rimski spomenici.
Slijede Botticellijevi radovi: u starozavjetnom nizu s lijeve strane Mojsije s Jetrovim kćerima, a u evanđeoskome s desne strane Bičevanje Isusa i Ozdravljenje gubavca
Na redu su Prelaz kroz Crveno More, rad Cosima Rosselija koji alegorijski uzdiže veliku pobjedu papskih trupa Siksta IV protiv Napoletanaca u Campomarteu (1482.) na strani posvećenoj Starom zavjetu, a nasuprot Poziv prvim apostolima, rad Michelangelovog učitelja Ghirlandaija.
Potom slijede Rosselijeva Predaja ploča Saveza, koje je Mojsije slomio vidjevši da izraelski narod obigrava oko zlatnog teleta obožavajući ga, s jedne, a Govor na gori s druge strane.
Na redu je opet Botticelli s biblijskim događajem: Korah, Datan i Abiram, a nasuprot je Rafaelov učitelj Perugino naslikao Predaju ključeva sv. Petru.
Krajnja bočna freska slijeva prikazuje Mojsijev blagoslov i smrt, rad Luce Signorellija, dok je zdesna Cosimo Roselli ostvario jedno od svojih najuspješnijih djela, Posljednju večeru.
Ta dva niza fresaka završavaju tamo gdje bi teoretski bila ulazna vrata, nasuprot glavnom oltaru. Tu je Signorelli za starozavjetni niz naslikao Prepirku oko Mojsijeva tijela. Zadnji događaj iz Evanđelja je Kristovo uskrsnuće koje je izvorno naslikao Ghirlandaio. Te dvije freske su nažalost, uništene urušavanjem zida 1522. Kada je zid obnovljen te su freske ponovo naslikali dva skromna predstavnika Manirizma: Hendrik van der Boek i Matteo da Lecce.
Kantorija i balustrada su radovi koje su izradili majstori Mino da Fiesole i Ivan Duknović.
Julije II, uvijek željan novih poduhvata, naručio je 1508. od mladog Michelangela da oslika svod Sikstinske kapele. Taj veliki rad ostvaren na podlozi obojenoj u plavo sa zlatnim zvijezdama započet je u maju 1508, a dovršen na Dan mrtvih 1512, dvadeset i tri godine prije nego je počeo slikati Posljednji sud.
Objektivne teškoće s obzirom na prostranost (površina od gotovo 800 m2) i ogoljenosti plafonske površine Michelangelo je briljantno svladao otkrićem koje pokazuje svu složenost njegovoe genijalnosti. On je iznad stvarnih arhitektonskih elemenata postavio oslikanu arhitektonsku strukturu koja je, zapanjujućčim trodimenzionalnim efektima, smjestio različite figurativne teme.
Rad na oslikavanju svoda otkriva da je pored slikarstva i kiparstva Michelangelo bio i revolucionarni arhitekta. Proroci, sibile i svi drugi likovi predstavljaju ostvarenja velikog umjetnika koji je znao na izvanredan način spojiti slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu, iskoristivši posebno razumijevanje svoda za dinamično uklapanje impozantnih likova u prizore.
U složenoj kompoziciji uklopio je niz od devet četvrtina s Pričama o postanku koje se nižu na hronološki način, od glavnog oltara prema zidu glavnog ulaza. Devet različitih dijelova prikazuju ove motive:
Proroci i Sibile u trokutnim prostorima gdje se svod zakrivljuje najveći su likovi ovog monumentalnog djela. Svi su u sjedećem položaju okruženi anđelima i anđelčićima. Prikazani su: Jona, Libijska sibila, prorok Daniel, Kumanska sibila, Izaija, Delfijska sibila, Zaharije, Joel, Eritrejska sibila, Ezekiel, Perzijska sibila i Jeremija.
Centralne četvrtine svoda međusobno su razdvojene poznatim mikelanđelovskim golim likovima. Sa strana glavnog oltara slijeva vidimo Amanovo kažnjavanje, zdesna Bronzanu zmiju, a na suprotnom zidu David i Golijat slijeva dok je Judita i Holoferno zdesna.
Otkako je Michelangelo započeo ukrašavati svod pa sve do završetka Posljednjeg suda na zidu glavnog oltara prošle su 23 godine, period u kome je luteranska reforma promijenila kršćanski svijet a Rim pretrpio jedno od najvećih pljačkaških haranja u svojoj historiji.
Posljednji sud na zapadnom zidu, iza oltara, je jedinstveno i veličanstveno djelo. Mjesto gdje pitoreskno eksplodira "Dies irae", Michelangelo je započeo 1535, na zahtjev pape Pavla III, a završio 1541.
Tri stotine likova ispunjavaju nacrt impresivne dosljednosti i jasnoće, gdje je prostor organiziran kao stvarna arhitektura likova. Prizorom dominira lik Krista. Marija uz njega predstavlja vezu između Krista i čovječanstva. Ostali likovi suda su proroci, apostoli i mučenici. (Michelangela je zanimalo sve što je neobično ili "drukčije", pa je naslikao svoj iskrivljen i izobličen autoportret sakriven u oguljenoj koži koju u ruci drži Sveti Bartolomej).
Na ženske crte Posljednjeg suda vjerovatno je utjecao lik pjesnikinje Vittorije Colonne, prema kojoj je Michelangelo gajio emotivne osjećaje.
Odmah nakon završetka manje liberalne pape su počeli zahtijevati da se "najsramotnija" i "najstidnija" mjesta na fresci preslikaju tkaninama, pa su Italijani slikare koji su to radili, poput Daniel de Volterra, nazvali braghettone (slikar gaća, gaćar). Zanimljivo je, da se ni u XX vijeku, prilikom restauracije freski, ipak nisu usudili skinuti sve naknadno naslikane dijelove odjeće sa "stidnih mjesta".
Sikstinksa kapela je neprekidno pretrpana posjetiocima, a zatvara se za posjete kada se održava konklava, koja se saziva poslije papine smrti radi biranja njegovog nasljednika. Sikstinska kapela postala je sjedište konklava odmah poslije njenog završetka, krajem XV vijeka, zahvaljujući dijelom i svojoj kompaktnoj i utvrđenoj arhitekturi koja je učinila naročito pogodnom za tajnost tog okupljanja. Posljednjih vijekova konklave su se održavale i u Krivinalskoj palati (papskoj rezidenciji od XVI do XIX vijeka). Pošto su italijanske trupe zauzele Rim 1870, a pape se dobrovoljno zatočile u Vatikanu, Sikstinska kapela je ponovo postala isključivo mjesto izbora papa.
Po posebnoj tradiciji rezultat svakog glasanja u konklavi objavljuje se svijetu dimom, nastalim spaljivanjem listića kojima se biralo. Ako papa nije izabran, dim iz dimnjaka Kapele je crn, zahvaljujući posebnom prahu koji se dodaje na vatru. Na kraju, kada izaberu papu, spaljuju se samo glasački listići koji daju bijeli dim.
Od samog početka Sikstinska kapela je bila i središte duhovne muzike. Veliki kompozitor Pierluigi da Palestrina, u XVI vijeku jedan od osnivača komorne muzike, bio je dirigent Papinske kapele.
Godine 1980. započeti su veliki restauratorski zahvati na svodnim freskama i Posljednjem sudu koji su trajali 14 godina izazvavši veliko interesovanje u cijelom svijetu.
Pežljivim čišćenjem, odnosno otapanjem debelog sloja prašine i čađi koji su se vijekovima taložili na slikama, kao i otklanjanjem posljedica nevještog restauriranja životinjskim ljepilima u XVIII vijeku, ukazale su se žarke boje, djelimično neočekivano, što je navelo neke naučnike da preispitaju teoriju o prevlasti crteža nad hromatizmom u mikelanđelovom slikarskom izrazu. Tako drastičan povrat u ranije stanje izazvao je žive rasprave među onima koji smatraju da svaki restauratorski zahvat mora voditi računa o "četvrtoj dimenziji", odnosno vremenu, tako da se vidno očuva njegova patina, i drugima koji ističu zahtjev da se umjetničko djelo filološki rekonstruira u svom izvornom obliku, naravno kada je to moguće.
| ' na Wikimedia Commonsu. |
